Sindikat trudbenika informatičkih

{youtube}rNssqCpLxqk{/youtube}

Nema nam druge nego priznati: informatika nije više struka, informatika je (barem u očima neinformatičara) postala običan zanat – u istom rangu sa vodoinstalaterima i električarima

Poslao mi frend tako neki dan ispis razgovora trudbenika informatičkih na Facebooku. Teška su vremena, konkurencija je, a namnožilo se i tih jeftinjaka što spuštaju cijenu. Valjalo bi, kažu, napraviti nekakav sindikat informatičara koji bi regulirao nadnice i učinio trud informatičara ponovo cijenjenim i dobro plaćenim. Takvih priča periodički slušam već dobrih petanestak godina i mogu reći kako priča o profesionalizaciji struke nije nova: svako toliko ona iskrsne negdje, malo zaživi i zatim odumre. I nikad ništa od nje. Zašto?

Ok, valja nam priznati da je u zadnje vrijeme sve teže i teže biti informatičarem, jer prošla su ona stara vremena (neki novi ljudi ih se niti ne sjećaju) kada je biti informatičar u SOUR-u značilo biti cijenjen i zaziran od. U to su vrijeme – nećete mi vjerovati – informatičari, inženjeri i arhitekti bili svojevrsna intelektualna elita. Ljudi od znanja, majstori kompleksnih uređaja i kompliciranih proračuna, uživali su status ljudi kojima se obraćalo sa dozom respekta.

Kako smo otplahutali od statusa intelektualne veličine i polunedodirljive osobe do statusa tamo nekog potrčkala na kojeg se i tajnica smije izderati? Put je bio dug i dogodile su se stvari koje nisu bile pod našom kontrolom.

Prije svega, promjenila se tehnologija: od moćnog ormara i kolutova traka, hardvera koji je ulijevao strahopoštovanje samom svojom mrkom veličinom, došli smo do osobnog računala i njegovog vrlo bliskog kontakta sa zaposlenikom. Nestala je ta mistifikacija računala, jer ono je sada na svačijem stolu. Kada bi se u ono doba pojavile greške na računalu svi su bili tiho i strpljivo su čekali da drugovi informatičari riješe problem – veliki, nepoznati problem koji se pojavio u onom velikom, nepoznatom stroju.

Danas je stroj mali i dobro poznat radniku – ispred nosa mu je. I nije nepoznat – vjerojatno nešto vrlo slično ima kod kuće. Računalo je prestalo biti nepoznanica, pa su tako i greške na računalu, iako i dalje nepoznanica (inače ne bismo trebali informatičare), postale personalizirane, nerazumljive ali nekako dokučive. Tako je i bogobojazno iščekivanje iz onog vremena zamjenjeno personaliziranim izrazom korisničke frustracije: "Dođi i popravi mi ovaj pisač zašto ne radi zašto ne ispisuje fakturu, je*em i tebe i Windowse i Billa Gatesa!"

Na to, nažalost, nismo mogli utjecati. Izlaskom iz bučne sistemske sobe i sjedanjem na radni stol, računalo je postalo komad uredskog namještaja u istom statusu kao i pisaći stroj. Ili klamerica. Flourescentna žarulja. Time je i trudbenik koji brine o računalima spao u isti rang sa električarem.

Drugi je problem hiperinflacija informatičara, također nešto na što nismo mogli utjecati. Nije tome za čuditi se, jer je nekad zaista bilo dobro biti informatičarem: jedan jedini u tvrtci, dobro plaćen, zadužen za određeni set relativno jednostavne opreme – svatko sposoban i za svoj posao zainteresiran u nekoliko bi se mjeseci mogao prilagoditi radnom mjestu, pohvatati neuralgične točke i savladati rješavanje istih. Posao, zapravo, neloš – na dobro složenoj opremi kvarovi su bili rijetki, pa je vremena za pametne stvari bilo napretek.

Nekad nije bilo loše biti informatičarem.

No, onda su nove generacije čule kako je super biti informatičar jer ništa ne radiš a imaš dobru plaću. Naravno, u toj idiličnoj slici nitko nije spominjao onu sitnicu sa "dobro posloženim sustavom" kojeg nije moguće urediti bez dovoljno znanja i iskustva, pa su novi naraštaji shvatili informatiku kao studij medicine, ali puno lakši – a para ista!

Taj stav doveo je do inflacije informatičara, povećavši broj ljudi koji su bili informatičari ne zato što taj posao vole, već zato što od njega očekuju dobre novce. Naučeni samo onome što su pohvatali na studiju, sa fakulteta su izlazili sa visokim financijskim očekivanjima, bez puno praktičnog znanja i bez puno interesa za svoju struku.

Paralelno sa tim dogodio se tehnološki bum. Stariji će se sjećati vremena kada je baza podataka bila dBase, kada je proračunska tablica bila Lotus 1-2-3, a programiralo se u C-u, Clipperu ili Turbo Pascalu. Istina, bilo je i tada softvera najrazličitijeg, ali nekako kao i danas – postojao je "The Software", nešto što su koristili svi. Piratizirano, naravno, ali to je za neku drugu priču. Naizgled nije bilo prave razlike jučer u odnosu na danas: kao što danas većina koristi MS Word, tako je nekad većina koristila i danas živ WordPerfect; kao što danas svi koriste Excel, tako je nekad vladao Lotus 1-2-3. Naravno, postojao je i tamo neki WordStar (moj prvi tekst procesor, hehe) i tamo neki Microsoft Works, ali njih su koristili rijetki.

Baš kao i danas! No, postojala je jedna bitna razlika: ondašnji softver bio je daleko manje kompleksan i dulje je trajao na tržištu, dajući i korisnicima i informatičarima dovoljno vremena da softver nauče "kao svoj džep".

Danas je to popriličan problem. Softver je daleko kompliciraniji, bitno kompleksniji i zahtjeva puno više vremena za savladavanje. Korisnicima to možda nije veliki problem, ali informatičarima jest. Da bi dali efikasnu podršku za nekakav softver koji se u njegovom poduzeću koristi, informatičar mora znati mnoštvo trikova i rješenja za raznorazne greške i probleme. A kako se softver relativno brzo mijenja, i kako ga ima puno, učenje tekućeg seta softvera često je, rekli bi Ameri, "moving target" – taman naučite sve pogreške ove verzije Internet browsera, kad eto ti iza ugla nova verzija, sa novim setom problema!

Život informatičara život je neprekidnog učenja novih stvari i suživota sa nezahvalnim kolegama koji su prije dvadeset godina naučili više ili manje sve o onome što rade i nemaju potrebu niti želju napredovati u svojoj struci.

Spojimo sad informatičara koji je informatičar samo zbog novca i situaciju cjeloživotnog učenja. Ne samo što mu se ne da učiti cijeli život (jer on je završio informatički faks da bi bio dobro plaćen, a ne da bi studirao cijelog radnog vijeka, kamoli do kraja života!), već ga i okolina ne shvaća ozbiljno, jer ne razumiju da je to radno mjesto gdje se uvjeti za rad i potrebne vještine konstantno mijenjaju. Dodajmo tome vlasnika tvrtke koji nije u stanju razumjeti jednostavnu činjenicu da svojem informatičaru mora priuštiti edukaciju – bilo kroz tečajeve, bilo kroz ostavljanje vremena za samostalno učenje – i dobivamo nezainteresiranog, preopterećenog informatičara koji nakon nekog vremena postaje rezigniran, nemotiviran za svoj posao i sklon sve većem fušarenju; njegovi kolege iz tvrtke ne primjećuju uzroke, ali vide posljedice: sve veći broj problema koji se sve sporije rješavaju, rješenja koja baš i nisu dobra, informatičar koji "preko one stvari" radi svoj posao.

Tu negdje nastane problem: kolege su se navikle na računala i očekuju rješenje problema sad i odmah, a kako sami ne znaju riješiti problem moraju čekati na informatičara koji baš i nije motiviran raditi svoj posao jer je loše plaćen i/ili preopterećen; a kako se informatika sa pijedestala moćnog božanstva u bučnoj sistemskoj sobi srozala (što personalizacijom računala, što najezdom radne snage) na nivo običnog zanata, korisnici svog informatičara smatraju hijerarhijski sukladnim električaru ili vodoinstalateru, ljudima koji su nezamjenjivi kad se dogodi puknuće cijevi ili iskakanje strujne grane, ali inače posve nepotrebnim: neproduktivnim žderačem resursa.

I gle, nije li to prokletstvo svih informatičara: ako sustav slože da radi bez većih problema gazda će se pitati kojeg ih vraga plaća kad se ništa ne kvari, a slože li sustav lošije, pojest će ih nezadovoljni kolege; i u jednom i u drugom slučaju informatičar će teško opravdati svoju plaću: ako sve radi gazda će se pitati ne bi li mu trebao smanjiti plaću, a ako stvari ne funkcioniraju savršeno, kolege će smatrati kako nije zaslužio plaću "jer, eto, uvijek neki problem sa tim kompjutorima".

Na ovu već dovoljno depresivnu sliku stanja dodat ću i gospodarsku krizu koja je jednostavno pomela mnoštvo informatičarskih poslova. Mislite li da je kriza zaobišla informatiku, varate se – informatika je (u najvećem dijelu) uslužna djelatnost, i ako propadaju tvrtke kojima treba informatika zajedno sa njima propadaju i zaposleni informatičari ili tvrtke koje im pružaju usluge. Sve veći broj informatičara završava na burzi sa malom ili nikakvom nadom u ponovno zaposlenje, barem dok kriza ne prođe.

Ovdje bih se sjetio ne tako davnih reklama informatičkih škola, privatnih naravno, koje su snubile polaznike bajkama o tome kako, jednom kad kod njih završite školovanje za informatičara, već sljedećeg dana netko će vas vući za rukav i nuditi vam posao.

Tako, nažalost, nikada nije bilo. Čak ni u najbolja vremena kada je bilo puno posla i kada je bila dobra potražnja – jer, tvrtke traže iskusne informatičare, ljude koji znaju rješavati probleme. Mladac tek izašao s faksa tvrtkama je presirova roba, nešto što će tek za pola godine ili godinu dana radnog staža postati produktivan radnik.

Danas, kada nitko nema novca držati mladog i nadobudnog svježe završenog informatičara pola godine na plaći dok se ovaj nauči raditi posao, dobiti posao bez imalo radnog iskustva postalo je iznimno teško. Oni koji još trebaju informatičare pokušat će dobiti nekoga sa dobrim iskustvom, a oni koji u krizi životare – njima informatičari niti ne trebaju. Žalosno je, ali je tako: tvrtke su na krizu reagirale smanjenjem vlastite informatiziranosti, prebacivši se u mod preživljavanja u kojem je svaki trošak, pa tako i onaj za informatiku, smanjen na minimum. Zaboravite priče o oblacima, upravljanju dokumentima, SEO i marketinškim trikovima na socijalnim mrežama: tvrtke trebaju računalo, Office paket i ne žele biti zamarane pričama o povećanoj produktivnosti ili fantastičnim novim marketinškim kanalima.

Odjednom je na tržištu veliki broj informatičara, ali nemaju svi posla. A želuci gladni.

Tržište reagira smanjenjem cijene rada i tako se stvara neravnoteža: na svakog nezaposlenog informatičara koji vam ponudi usluge po nekoj cijeni naći ćete barem još jednog informatičara koji će ponuditi nižu cijenu. To ne mora značiti da će ponuditi i kvalitetniji posao, naravno – ali u vrijeme krize cijena je prva i najvažnija stvar. Kvaliteta je od sporednog značaja.

Tako u krizi nastaje kanibalizacija tržišta: mnoštvo nezaposlenih informatičara bit će spremno raditi za sve manje i manje novca kako bi uspjeli dobiti ikakav posao; poslodavcima se ovo na prvi pogled čini odličnom prilikom za nabavku informatičkih usluga jer glupi informatičari sami sebi ruše cijenu, ali ta je slava kratkoga vijeka: oportunistički informatičari kanibaliziranjem će uništiti mnoge male tvrtke prije nego i sami umru od gladi, a na tržištu će ostati samo jaki igrači, dovoljno veliki ili sa dovoljno veza da prežive ciklus kanibalizacije, dok će se slabije tvrtke i manji igrači rastopiti. Dio ljudi će pobjeći van, dio će se zaposliti u većim tvrtkama, a dio će se početi baviti nečim drugim. Krajnji rezultat bit će opstanak manjeg broja jakih igrača koji će zatim moći diktirati cijene svemu osim najjednostavnijim informatičkim poslovima. Posljedica za tvrtke bit će da će mnoge morati dugo vremena ostati na niskom nivou informatiziranosti jer će cijena prelaska na kompleksnija rješenja biti izrazito visoka.

Nešto se tome slično dogodilo prije desetak godina sa telefonistima: mnoštvo malih tvrtki koje su se bavile kućnim telefonskim centralama u par godina je ispropadalo, mnogi telefonisti više se ne bave tim poslom, a oni koji su preživjeli danas su tek potrčkala velikim igračima: porazgovarajte malo o tome sljedeći put kad vam T-Com pošalje nekoga da vam sredi telefonsku liniju, poslušajte tužnu priču.

I, kako onda napraviti sindikat informatičara?

Za početak, nikako. Sindikat, naime, nije globalne naravi. Sindikat nastaje udruživanjem radnika i on može imati članove iz različitih tvrtki, ali nažalost praksa je pokazala da sindikati baš i ne funkcioniraju tamo gdje nemaju jednog zajedničkog poslodavca (poput sindikata radnika u obrazovanju, primjerice) ili su dijelom neke usko specijalizirane struke (recimo sindikat medicinskih sestara). Sindikat informatičara zapravo bi tehnički bilo moguće napraviti (iako, obzirom na visoki individualizam informatičara i to mi se čini kao još jedan američki izraz: "herding cats"), ali sa kim bi on pregovarao? U načelu mogao bi sa državom: oko 40% informatičkih poslova naručuje država, a te poslove u velikoj mjeri izvode velike IT kuće, pa bi se oko toga moglo stvoriti nekakvo jezgro sindikata informatičara ujedinjenih u borbi za svoja prava, koje bi zatim možda moglo povući još neke druge tvrtke i pojedince.

No, to ne bi riješilo (osim božićnica i svinjskih polovica, možda tableta i sindikalnog odlaska na CeBIT) probleme kanibalizacije tržišta: nikakav sindikat tu ne može pomoći jer to ne može regulirati. Veliko ali disperzirano, sa mnoštvom malih igrača koji se na sindikat neće obazirati jer im on ne može osigurati posao, tržište jednostavno ne može biti regulirano sindikatom.

A ideja da sindikat ili tako neka udruga propiše minimalnu vrijednost radnog sata naprosto nije izvediva. Za razliku od nekih drugih struka koje su svojom visokom stručnošću ili pukom silom vlastitog položaja isposlovale osnivanje i veliki utjecaj svojih komora (liječnička ili odvjetnička, primjerice), informatika ipak nije u poziciji predstaviti se kao struka koja može nametati cijene kroz neku svoju komoru.

To je zaista žalosno, jer biti informatičarem znači učiti cijelog radnog vijeka, imati široki spektar znanja i sposobnosti, te konstantno ulagati u sebe kako bi se moglo pratiti napredovanje tehnologije. To je naporno i frustrirajuće, uistinu. Nema nam druge nego priznati: informatika nije više struka, informatika je (barem u očima neinformatičara) postala običan zanat – u istom rangu sa vodoinstalaterima i električarima. I ljudi su adekvatno tome prilagodili svoja očekivanja, pa se čudom čude ako neki informatičar radni sat zaračuna skuplje od vodoinstalatera. Drsko je to, jer ovaj samo mišem nešto klikeće, dok se vodoinstalater mora i pod radijator zavući i cijevi variti, ventil francuskim ključem zavrnuti.

Zanatlije, gospodo, zanatlije smo mi. Možda bismo trebali osnovati ceh.

Ili pobjeći van, da nam barem zanat bude pošteno plaćen.

Piše: Radoslav Dejanović

Izvor: SZ